home

Novo kazalište / Teatro Verdi


Dana 7. listopada 1865. godine izvedbom Verdijeve opere "Krabuljni ples" svečano je otvorena zgrada Novog kazališta ...


Prva zadarska kazališna zgrada pod nazivom Teatro Nobile (Plemićko kazalište), sagrađena je u tadašnjem glavnom gradu Dalmacije još 1783. godine, dok je zgrada drugog velikog kazališta - Novog kazališta - svečano otvorena dana 7. listopada 1865. godine izvedbom Verdijeve opere Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Kazalište je otvoreno uoči blagdana Svetoga Šime, kada je u Zadru tradicionalno počinjala kazališna sezona.



Novo kazalište bilo je odraz sjaja, bogatstva i političke moći tadašnjeg Zadra. Sačuvano je dovoljno pisanih dokumenata o projektiranju i gradnji kazališta koje je bilo najveće i najljepše na istočnoj obali Jadrana. Njegovom izgradnjom sredinom 19. stoljeća stigao je u Zadar i Dalmaciju sjevernotalijanski historicizam, s neizbježnim reminiscencijama na renesansu i klasicizam.


Pokretači gradnje bili su
dr. Šimun Katić, dr. Antonio Stermich i predsjednik komisije dr. Natale Filippi. Oni su 1863. otkupili zgradu obitelji Lantana br. 414 na Trgu Gospe od kaštela, čijim je rušenjem dobiven nepravilan pravokutni prostor, koji je s dviju strana graničio s vojnim posjedom (Lančana vrata, Trg tri bunara s Perivojem Gospe od zdravlja, Arsenal), jugozapadnom kraćom stranom s ulicom Via Catena, a unutrašnjom nepravilnom stranom s vrtovima i neizgrađenim terenima koji su se protezali do katedrale Sv. Stošije.



Članovi spomenute komisije stupili su u kontakt s arhitektom
dr. Enricom Trevisanatom iz Venecije koji je dotad već sagradio neka kazališta (npr. Teatro dell´Armonia u Trstu). Trevisanato je prvu skicu pročelja kazališta poslao 18. srpnja 1863., no predsjednik komisije dr. Natale Filippi, koji je uvelike utjecao na izgled kazališta, predložio je izmjene, korekcije i dao sugestije za lože, pročelja, dvoranu i galeriju.


Luksuzno opremljeno, kazalište je imalo čak tri dvorane:
kazališnu, koncertnu i plesnu dvoranu. Na unutrašnjoj opremi radili su najbolji majstori iz Venecije i Beča, a prostor gledališta mogao je primiti čak tisuću i petsto gledatelja.



Izgradnja je započela 25. travnja 1864. godine i od početka se nastojalo da kazalište bude najreprezentativnije u Dalmaciji. U to vrijeme već pet godina postoji kazalište Bajamonti u Splitu, a gradi se i novo kazalište u Dubrovniku.


Nadglednik radova bio je inženjer Mihovil Klaić, a unutrašnju konstrukciju loža radili su u srpnju 1864. drvodjelci
Francesco Fabrovich i Caprara. Za unutrašnje ukrašavanje kazališta uposlen je Carlo Franco koji je pod izravnim rukovodstvom arhitekta Trevisanata već od kraja 1864. izrađivao nacrte za drvorezbarske i druge ukrase te za pozlatu po uzoru na Teatro Fenice u Veneciji.



Carlo Franco izveo je radove obrade stropa cijelog kazališta i pozornice, izrade arhitrava, pilastra i friza pozornice, zatim izrade perforiranih željeznih lampiona za svjetiljke, podstavljanje platnom svih 75 loža, ukrašavanje carske lože i ostale pozlatarske radove.



Oslikavanje je povjereno venecijanskim slikarima Antoniju Zuccaru i Carlu Mateshegu. Zuccaro je na stropu kazališta naslikao Pobjedu civilizacije (Trionfo della Civiltà), a Matesheg izradio ornamentne ukrase prema nacrtima arhitekta Trevisananata, oslikao dijelove stropa, vanjske dijelove loža, ogradu međukata i izradio cvjetove prvog reda s plavom i crvenom podlogom.



Za izrade u štukaturi bio je pozvan tršćanski majstor
Leone Bottinelli koji je izradio karijatide u koncertnoj dvorani i ukrase u predvorju zgrade.



Kazalište je svečano otvoreno dana 7. listopada 1865. godine, o čemu svjedoči sačuvan
zapis Giuseppe Sabalicha:

"Vanjski ukras je neke vrste renesansnog stila. Na prednjoj strani glavnog ulaznog pročelja, iznad pet glavnih velikih prozora, koji su postavljeni nad arkadama trijema, u pet niša postavljena su poprsja ... Pročelje prema čistini Kaštela sadrži istu arhitekturu; sjeverno i južno pročelje nisu obrađeni.


Unutrašnjost. Predvorje je vrlo nalik renesansi. Polukrug kazališta odudara od vanjskog dijela, jer je u čistom maurskom stilu. U polukrugu su tri reda loža koje završavaju vrlo širokom galerijom. Prostor može primiti tisuću i pet stotina gledatelja."


Sabalich nadalje navodi da je duljina zgrade po uzdužnoj osi 44,5 m, širina loža 11 m, a visina 9 m, dubina pozornice 10 m.



Dvorana za koncerte bila je vrlo otmjena i mogla je primiti četiri stotine osoba. Imala je posebno izrađene parkete, dva velika lustera i tri ogromna ogledala. Glavno (zapadno) pročelje gledalo je na današnju Ul. Jurja Bijankinija. Kroz petora vrata ulazilo se u vestibul, pa atrij kazališta. Tu se nalazila kavana, dvorana za odmor i pušenje.



Prema sačuvanim fotografijama zadarsko Novo kazalište, kasnije Teatro Verdi (
preimenovano je nakon Verdijeve smrti), svojom suzdržanom, neorenesansnom vanjštinom nije nagoviještavalo bogatu i maštovito ukrašenu unutrašnjost. Posebno dekorativne bile su lože, njih ukupno 75, koje su se prostirale u tri niza, svaki s 12 sa svake strane.



Teatro Verdi, iako neznatno oštećeno u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata, ubrzo je nakon dolaska partizanske vojske srušeno do temelja. Danas u Zadru nema vidljivih znakova ili spomen-ploča koji bi upućivali na postojanje dviju velikih kazališnih zgrada koje su obilježile glazbeni i kazališni život u gradu od godina otvaranja Teatro Nobile 1783. do rušenja Teatro Verdi 1940-ih godina. Time je u nepovrat nestala jedna ne baš nevažna sastavnica zadarskoga kulturnog identiteta. Novo kazalište zapravo nije ni toliko stradalo da se nije moglo obnoviti, ali mu je pristup bio potpuno zakrčen ruševinama. Prepušteno je devastaciji i propasti, a zadnji su ostaci porušeni 1974.




Izvor:
Marija Stagličić «Graditeljstvo u Zadru 1868.-1918.», Zagreb 1988.