Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti

Ideja o osnivanju muzeja crkvene umjetnosti u Zadru zaživjela je još davne 1948. kada je poznati hrvatski književnik i akademik Miroslav Krleža posjetio grad nakon njegova pustošenja u Drugom svjetskom ratu. Krleža je bio toliko oduševljen crkvenim umjetninama da je 1951. godine organizirao u Zagrebu izložbu Zlato i srebro Zadra. Potaknuo je i izdavanje istoimene monografije za koju je napisao i predgovor u kojem veliča zadarsko sakralno blago. Devet godina nakon te izložbe započinju i višegodišnji pregovori između crkvene i svjetovne vlasti o izgradnji crkvenog muzeja te obnovi samostanskog kompleksa Sv. Marije. Pregovori uspješno završavaju 1970. godine kada je potpisan Sporazum o osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, a dvije godine kasnije završena je i izgradnja samostanskih zgrada u koje se 1976. trajno useljava stalni postav SICU-a.

Izložba pod nazivom Stalna izložba crkvene umjetnosti – Tragom bogate prošlosti koncipirana je tako da obuhvaća tri kronološko-tematske cjeline. Prva cjelina obuhvaća niz povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a te su utjecali na njegov razvoj sve do danas. Prva cjelina posvećena je događajima uoči Drugog svjetskog rata, ratnim razaranjima grada i Sv. Marije te spašavanju zadarskog Zlata i srebra od njegova prenošenja parobrodom u Italiju. Prve konkretne planove za poslijeratnu obnovu kompleksa Sv. Marije i izgradnju Muzeja srednjovjekovne umjetnosti (kasnije SICU) donosi Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti gdje posebice treba istaknuti zasluge Miroslava Krleže, Grge Novaka, Branimira Gušića te Vjekoslava Maštrovića koji će 1970. preuzeti i ulogu direktora „SICU-a u izgradnji.“ 

Druga cjelina započinje prikazom diplomatskih pregovora između crkvene i svjetovne vlasti o obnovi samostanskog kompleksa, a tako i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, u čemu su posebno aktivni bili zadarski nadbiskup mons. Mate Garković i njegov nasljednik mons. Marijan Oblak. U tom razdoblju, zbog razrušenog doma, benediktinke Sv. Marije bile su smještene u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević gdje je bilo pohranjeno i zadarsko sakralno blago. Tek nakon dvadeset i šest godina koludrice su se vratile u obnovljeni samostan, pri čemu su prenesene i vrijedne crkvene umjetnine o kojima su se brinule u samostanskim prostorijama sve do otvaranja stalnog postava SICU-a.

Posljednja kronološko-tematska cjelina pod nazivom Stalni postav – riznica sakralnog blaga posvećena je valorizaciji stalnog postava SICU-a čije idejno likovno rješenje donosi akademski slikar Edo Kovačević (1906. – 1993.). Likovno oblikovanje stalnog postava SICU-a struka danas prepoznaje kao jedno od ponajboljih rješenja muzejskih interijera 20. stoljeća.  Za uređenje uredskih prostorija i knjižnice naručen je i dizajnerski namještaj koji potpisuje Bernardo Bernardi (1921. – 1985.), naš poznati arhitekt koji je pedesetih godina prošlog stoljeća stvarao bezvremenska djela arhitekture i dizajna te tako ostavio neizbrisiv trag na hrvatskoj kulturnoj sceni. 

Izložba je nastala na temelju opsežnih arhivskih istraživanja, a građa koja je korištena u njezinoj realizaciji potječe iz Arhiva SICU-a, Arhiva Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Arhiva Zadarske nadbiskupije, Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Arhiva Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru (Zbirka fotografija i negativa), Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.