Teatro Verdi: sjaj i propast najljepšeg i najvećeg kazališta u Dalmaciji

Istodobno je njegovom izgradnjom u Zadar stigao sjevernotalijanski historicizam s reminiscencijama na renesansu i klasicizam. Pokretači gradnje bili su dr. Šimun Katić i dr. Anton Stermić (Antonio de Stermich) te predsjednik komisije dr. Natale Filippi koji su 1863. otkupili zgradu obitelji Lantana na Trgu Gospe od kaštela. Rušenjem te zgrade dobiven je nepravilan pravokutni prostor koji se graničio s vojnim posjedom na Trgu tri bunara, Lančanim vratima i Perivojem Gospe od zdravlja, dok se unutrašnjom nepravilnom stranom s vrtovima i neizgrađenim terenima protezao do katedrale svete Stošije.

Pogled na lože i otmjenu raskoš zadarskog Teatra Verdija

Prvu skicu pročelja budućeg kazališta izradio je arhitekt dr. Enrico Trevisanato (napravio je ranije Teatro dell'Armonio u Trstu), no izmjene s korekcijama loža, pročelja, dvorane i galerije djelo su dr. Filippija. Kazalište je na kraju zaista bilo luksuzno: moglo je primiti čak 1.500 gledatelja u vrijeme dok je grad imao od sedam do najviše deset tisuća duša, imalo je tri dvorane – kazališnu, koncertnu i plesnu – dok su na unutrašnjoj opremi radili majstori iz Venecije i Beča. Izgradnja je počela 1864. s namjerom da bude najljepše i najimpresivnije kazalište u Dalmaciji, reprezentativnije od kazališta Bajamonti u Splitu ili novog kazališta Bonda koje se istodobno gradilo u Dubrovniku. Nadglednik radova bio je inženjer Mihovil Klaić; unutrašnju konstrukciju loža izvodio je drvodjelac Frane Fabrović (Francesco Fabrovich), a za unutrašnje ukrašavanje kazališta bio je angažiran Carlo Franco koji je izradio obradu stropa cijelog kazališta i pozornice. Arhitrav, pilastar i friz pozornice također su njegovo djelo, kao i perforirani željezni lampioni za svjetiljke te podstavljanje platnom svih 75 loža, ukrašavanje carske lože i ostali pozlatarski radovi. Oslikavanje je povjereno venecijanskim slikarima Antoniju Zuccaru i Carlu Mateshegu, pa je na stropu naslikana Pobjeda civilizacije. Duljina zgrade po uzdužnoj osi bila je 44,5 metara, širina loža 11 metara, a visina 9 metara s dubinom pozornice od 10 metara, dok je otmjena dvorana za koncerte – u kojoj su do osam puta godišnje bili održani koncerti filharmonije – mogla primiti 400 osoba. Imala je i posebno izrađene parkete, dva velika lustera i tri ogromna ogledala. Kazalište je napokon svečano otvoreno 7. listopada 1865. godine kao Teatro Nuovo, iako je nešto ranije, 10. rujna, bilo otvoreno i za oproštajnu zabavu guvernera baruna Lazzara de Mamole.

Pogled s ulice na kazalište 1903. godine (lijevo)

Zadarsko kazalište desetljećima je kasnije bilo središte gradskog kulturnog i umjetničkog života, a u njemu su se održavale opere, operete, baleti, komedije, drame, nijemi i zvučni filmovi te plesovi i balovi. U Zadru su nastupili neki od najvećih glumačkih i glazbenih zvijezda: zvijezda nijemog filma i kazališna glumica Alda Borelli, glumac Ferruccio Benini, najveća kazališna glumica svojega vremena Eleonora Duse zvana Božanska, glumac Alfredo de Sanctis i mnogi drugi. 

Litografija Krabuljnog plesa, Verdijeve opere s kojom je svečano otvoreno zadarsko kazalište

Zadarsko je kazalište 1901. dobilo svoje novo ime Teatro Verdi po slavnom skladatelju Giuseppeu Verdiju i vjerojatno zbog promijenjene političke situacije u Zadru, koji je početkom 20. stoljeća bio jedini grad kojim su upravljali talijanski autonomaši. Premda je tek nakon Prvog svjetskog rata Zadar dodijeljen Kraljevini Italiji, za Teatro Verdi počelo je razdoblje gubljenja na važnosti i tihog propadanja. Konkurencija kinematografa postala je ozbiljna prijetnja za kazališne aktivnosti, a kada je 1924. zadarski poduzetnik Aldo Meštrović na ostacima Teatra Nobile izgradio Teatro Nazionale, najmoderniju i najopremljeniju zgradu za 800 ljudi u kojoj se u većoj mjeri udovoljavalo ukusu publike, priča s Verdijevim kazalištem išla je neumoljivo prema svome kraju.  

Plakat La Traviate koja se izvodila u Teatru Verdi 

U savezničkim bombardiranjima Zadra u Drugom svjetskom ratu tijekom prosinca 1943. i veljače 1944. godine oštećena je zgrada tog najljepšeg i najvećeg kazališta na istočnoj obali Jadrana. Jedna od bombi bačenih na grad, koji je tada bio pod talijanskom i njemačkom okupacijom, prouzrokovala je pukotinu od tri do četiri metra na krovu, pa iako su bombardiranje izdržali obodni zidovi, fasada, veći dio interijera te raskošne kazališne lože – sudbina kazališta u kojemu su nekad gostovale najveće europske pjevačke, glazbene i glumačke zvijezde, bila je zapečaćena. Nakon oslobođenja grada, jugoslavenske vlasti nisu imale pretjeranog osjećaja za talijansku kulturnu baštinu u Zadru, tako da je oštećeno kazalište prepušteno propadanju. Zahtjevi za njegovom obnovom bili su odbijeni, da bi uskoro bila naređena upotreba potpornih greda Teatra Verdija za izgradnju mosta u blizini mjesta Karin u zadarskom zaleđu. Nekadašnje slavno zadarsko kazalište potpuno je sravnjeno sa zemljom, a na njegovo mjesto, točno 100 godina od otvorenja 1865., podignuta je nova zgrada.

Oštećenja na Teatru Verdiju nakon savezničkih bombardiranja