Gradska tržnica

Glavna zadarska zelena Tržnica, smještena u starom dijelu Grada na poluotoku, u cjelini koju čini sa zatvorenom Ribarnicom, jedno je od najvažnijih, tradicionalnih mjesta urbanog života u Zadru. Sasvim je sigurno baš Tržnica, ili kako je Zadrani radije zovu Pijaca, mjesto s najdužom neprekinutom povijesti u Zadru.

Već tisućljećima je jedan od najvažnijih dijelova njegova identiteta, bez obzira što je kroz povijest mijenjala lokacije na zadarskom poluotoku ili što je trgovanje zelenim proizvodima, mesom, sirom, jajima, ribom i koječim drugim bilo tematski razdvojeno na nekoliko mjesta. U novijim dijelovima Zadra u nekoliko je proteklih desetljeća formirano nekoliko manjih tržnica, ali kad u Zadru kažemo „idem na Pijacu“ zna se točno na koju. Onu na koju se stiže iz prstena uskih uličica Poluotoka ili, najjednostavnije, s Liburnske obale Gradske luke, kroz Vrata sv. Roka, sagrađena davno zajedno sa obrambenim gradskim zidinama, Bedemima ili Murajem, koje se od 2017. godine nalaze na Popisu svjetske baštine kao dio kulturnog dobra UNESCO-a.

Ponekad Zadrani znaju svojoj Tržnici tepati da je „trbuh Grada“, ali ona je više od toga. Uostalom, današnje je trgovanje i svakodnevna nabava namirnica dobila modernije i jednostavnije oblike, a stara Pijaca je ostala i opstala. Netko je ovo živopisno, glasno i šareno mjesto društvenog života Zadra usporedio s današnjim društvenim mrežama, još prije njihovom pretečom. Da, na tržnici se trguje, prodaje i kupuje, bira i cjenka, ali je to i mjesto susreta prijatelja, poznanika koje se rijetko viđa, mjesto razmjene vijesti, neobaveznih ćakula, ogovaranja ili tek razgledavanja. Kako i ne bi kad se na Tržnici, i samo na Tržnici, susreću ljudi iz čitavog zadarskog kraja, njegovog prostranog zaleža i brojnih otoka.

Na Pijaci se osjeća urbani puls grada i cijelog zadarskog kraja, a dokoni će umirovljenik, ali i mnogi turisti rado „učinit đir“ Pijacom i bez kupovine, tek iz znatiželje i potrebe da se osjeti taj gradski, tipično mediteranski puls.

Iako zadarska Tržnica živi cijelu godinu, najšarenija je u proljeće, ljeti i u jesen. Piljarice iz mnogih sela zadarskog kraja pa i otoka, ali i trgovci ribom i drugim plodovima mora na ovdje prodaju svoju robu i za najhladnijih, kišnih i vjetrovitih zimskih dana, ali kad prođe zimsko sivilo i kad se na stolovima pojave prve divlje šparoge koje objave da je proljeće stiglo, Pijaca dobije nove, veselije boje. U ovo ljetno doba na stolovima je svega: na desetke vrsta zrelih rajčica, paprika svih boja, luka, krastavaca i patlidžana, ranog grožđa, šljiva, pa kasnih trešanja, višnji maraški i sočnih bresaka, dinja i lubenica, ali i mladog ili odležanog kravljeg ili ovčjeg sira, meda, oraha i badema, domaćih jaja…

A koji korak dalje, na Ribarnici sjaje se prošle noći ulovljene srdele, skuše, ali i nešto skuplji zubaci, škrpine i kovači, škampi i rarozi, Novigradske dagnje, gropi i kunjke… Oko tržnice je još i prsten malih mesnica s uvijek svježim mesom, dućani s delikatesama, male pekare u kojima se uvijek može kupiti i kakav zalogaj „s nogu“.

Iako je na sadašnjem mjestu glavna zadarska Tržnica „tek“ od 1952. godine, ranije je bila na prostranom starorimskom Forumu, ovo je mjesto neprekinuta izložba koja stalno mijenja postav, muzej ovdašnjih običaja, tradicije, plodova rada težačkih i ribarskih ruku, zadarskog kolektivnog sjećanja i snažne zajedničke želje da Grad ostane Grad, onaj u kojem život buja i u sretnim i u teškim vremenima kakvih je Zadar u svojoj tri tisuće dugoj povijesti imao puno i previše.