U Maraschinu je uživala elita, a u zadarskom Vlahovcu cijeli svijet

U ljubitelje Maraschina svakako spada i britanski kralj George IV. koji je, na primjer, po sanduke sa zadarskim likerom slao svoje ratne brodove. Priča o jednom drugom poznatom zadarskom likeru, Vlahovu ili kasnije Vlahovcu, možda nije bila tako glamurozna, jer ovaj biljni aperitiv izrazito gorkog okusa nije bio piće u kojemu je uživala samo elita. Uživali su svi. 

To nikako ne znači da je bio manje kvalitetan ili slabije cijenjen od ljubitelja dobre kapljice: liker Vlahov za svega dvadesetak godina proširio se u cijelom svijetu, a mogao se nabaviti u ljekarnama i dućanima likera u Engleskoj, Rusiji, Španjolskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Kini, Indiji, Turskoj, Japanu, Perziji i Egiptu. I dok se maraskino kao slavniji i puno stariji predak gorkog likera vlahova proizvodi još od 16. stoljeća, kada je stvorena i zapisana njegova autentična receptura u dominikanskom samostanu u Zadru, sudbina Vlahova veže se uz ime i priču o njegovom tvorcu – proizvođaču pića i industrijalcu Romanu Vlahovu. Poduzetnik Vlahov, rodom s otoka Prvića (1838.), preselio se s obitelji iz Šibenika u Zadar gdje je na predjelu Brodarice 1886. godine podigao svoje pogone i modernu tvornicu za proizvodnju likera. Iako je Vlahov u Zadru također proizvodio i Maraschino te neke druge vrste likera (poznati Amaro Zara), a ranije čak i Šibenski maraschino u destileriji u Šibeniku, sada zaboravljen i izgubljen, poduzetni Prvićanin zapravo se najviše proslavio likerom Vlahov kao „okrepljujućim želudačnim elixirom“ i „nagrađenim na svim svjetskim izložbama“ – kako su ga reklamirali u tvornici R. Vlahov. 

Vlahov je aperitiv koji se spravlja od dvadesetak vrsta ljekovitih trava i raznih korijenja aromatičnih biljaka, što ga čini cijenjenim i osobitim eliksirom. Najvažniji i osnovni sastojak likera je rakija lozovača u kojoj su bile potapane ljuske zelenih oraha, a na isti se način ova rakija kod šibenskih domaćina radi i danas, uglavnom za olakšavanje probave i nakon masne hrane. Nije poznato je li elemente tog poznatog i jednostavnog eliksira za probavu Vlahov uzeo iz šibenske pučke tradicije, ili su ga Šibenčani naučili praviti od Vlahova nakon što se uvjerili u čudesnu djelotvornost njegovog eliksira, ali je svakako poznato da je Vlahov bio tužen vlastima. Stao je na žulj ljekarnicima ili onodobnim farmaceutima. 

Priča kaže kako je poduzetnog Šibenčanina s kasnijom zadarskom adresom dugo mučila bolest popraćena groznicom, pa mu je jedan splitski fratar ponudio svoj biljni eliksir. Kako mu je očito bio pomogao, Vlahov je potom usavršio i nadopunio taj recept te se potpuno izliječio. Pored zdravlja, eliksir mu je donio i poslovnu sreću, jer je Vlahov svoj alkoholni napitak distribuirao oboljelim šibenskim težacima i seljacima iz okolice, kojima je također pomagao, pa je pozitivna usmena predaja bila najbolja moguća reklama za budući proizvod. No šibenski ljekarnici, s druge strane, nisu bili toliko oduševljeni konkurencijom, pa su ga tužili vlastima. Liker je 1869. konačno ispitan i prihvaćen, a nakon toga odobren za javnu prodaju u trgovinama, ugostiteljstvu i ljekarnama. Vrlo brzo cijela je tadašnja austrijska pokrajina Dalmacija bila preplavljena novim likerom. Manufakturu za proizvodnju likera Vlahov je bio pokrenuo u Šibeniku, što je ujedno bila prva takva tvornica u Dalmaciji, a sljedeći korak bila je zadarska Brodarica i izgradnja tvornice koja pod imenom Maraska postoji i danas. Kako je investicija u nove zadarske pogone iznosila više od milijun fiorina, a proizvodi su postigli veliki uspjeh, zadarski Il Dalmato pohvalno je zabilježio: „To je jedno divno poduzeće kojim bi se mogli dičiti najveći gradovi. Svaki dan iz njihovog poduzeća, gdje nalaze posao i zarađuju mnoge obitelji, otpremaju se u sve dijelove svijeta bačve i paketi boca“. Iako je posao s destilerijama bio pokrenut prvo u Šibeniku, Vlahov ga je usavršio u Zadru gdje je stekao bogatstvo i slavu, a kada je 1895. umro, sahranjen je u monumentalnu i jednu od najljepših grobnica u Dalmaciji. Njegov portret na grobnici, smatra se, izradio je kipar Bruno Bersa. 

Tijekom intenzivnog savezničkog bombardiranja 1943. i 1944. neke od zadarskih tvornica likera (Excelsior Girolamo Luxardo, Fabrica maraschino Francesco Drioli, tvornica R. Vlahov) pretrpjele su znatna oštećenja, pa je njihov proizvodni proces bio zaustavljen ili bitno smanjen. No zbog značaja tvorničke proizvodnje likera za ukupnu zadarsku industriju, nakon oslobođenja grada inicirana je njihova obnova. Konsolidacijom tih triju tvornica krajem prosinca 1946. stvoreno je jedinstveno poduzeće Maraska kao tvornica likera, čokolade i bombona Zadar. Maraska je svoj Vlahov ili Vlahovac ponovno vratila u život, a kako se pod tim imenom i prema istom receptu proizvodi već 154 godine (od 1867.), smatra se najstarijem pićem u Hrvatskoj.