Virtualna arheologija - nove tehnologije za prezentaciju vrijedne baštine

Da je netko rekao predstavnicima projektnog konzorcija kada su 2017. godine započinjali s provedbom projekta VirtualArch da će pri njegovu završetku čitav svijet biti u karanteni te da se neće moći sastati i po posljednji put uživo razmijeniti dosadašnja iskustva, vjerojatno mu ne bi povjerovali. No, dogodilo se upravo to, a samim time je i projekt VirtualArch dodatno dobio na važnosti. Nesvjesno i neplanirano, ali ipak je.

Puno prije nego je svijet zadesila globalna pandemija, u krugovima arheologa i predstavnika srodnih znanosti itekako se govorilo u ulozi novih i suvremenih tehnologija u arheološkoj praksi.

Pojam ''virtualna arheologija'' prvi je upotrijebio Paul Reilly, istraživački znanstvenik i predvodnik koncepta virtualne arheologije, krajem 80-ih i početkom 90-ih godina kao odgovor na prvo razdoblje osobnih računala i prvi val digitalnih tehnologija koje su bile dostupne arheolozima na terenu. Označavao je načine na koje se nove računalne tehnologije mogu iskoristiti da bi se postigli novi oblici dokumentiranja i interpretacija arheoloških materijala i procesa. Pojam je zamišljen kao općeniti koncept i ''provokacija'' koja je trebala potaknuti znanstvenike da istražuju uzajamno djelovanje digitalnih i konvencionalnih arheoloških metoda. (Šugar, 2018.)

Danas, digitalno dokumentiranje i virtualne rekonstrukcije temeljni su dio svakog arheološkog istraživanja. Osim što ubrzavaju rad na terenu, oni otvaraju i nove mogućnosti očuvanja i prezentacije arheoloških nalazišta. Ono se posebice odražava u podvodnoj arheologiji budući da su, za razliku od kopnenih arheologa, podvodni arheolozi znatno ograničeni vremenom boravka pod morem i radom na podvodnom nalazištu, pojašnjava Mladen Pešić, ravnatelj Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju u Zadru te voditelj tima podvodnog istraživanja na nalazištu u okviru projekta VirtualArch.

No, vjerojatno najjasniji primjeri korištenja suvremenih tehnologija u ovom kontekstu jesu muzeji koji na svakodnevnoj bazi koriste tehnologije poput inovativnih i kreativnih pregleda sadržaja putem raznih digitalnih platformi, mobilnih aplikacija, alata i drugih tehnoloških inovacija, što se posebno ističe u ovom trenu.

S obzirom na to da kulturni turizam sve više doprinosi gospodarskom razvitku Republike Hrvatske, u isto vrijeme postavljaju se pitanja poput onoga ugrožava li virtualni svijet sektor turizma ili je ono jedan u nizu promocijskih alata koji u turizmu može generirati nove osjećaje, doživljaje i u konačnici povećati dolazak turista u turističku destinaciju, ujedno bogatu kulturnom i arheološkom baštinom? Vodeći nezavisni stručni turistički medij u Hrvatskoj, portal HrTurizam.hr, kaže kako nove tehnologije (virtualna stvarnost ili VR (en. virtual reality), proširena stvarnost ili AR (en. augmented reality), virtualni muzeji i dr.) nisu prijetnja, nego prilika da se što bolje prezentiraju turističke destinacije. Drugim riječima, virtualna stvarnost budi motiv za pravim i stvarnim doživljajem i dolaskom u turističku destinaciju na pravo iskustvo.

Posebnosti projekta VirtualArch

Za razliku od mnogih drugih projekata VR / AR vizualizacije u arheologiji, pristup projekta VirtualArch polazi od transnacionalne suradnje. Suočavajući se sa sličnim izazovima i dijeleći iste ciljeve, iako s raznovrsnom baštinom, deset partnera iz osam zemalja okupilo se u projektu koji financira Europska unija iz programa Interreg Central Europe 2014-2020. Projektne aktivnosti usmjerene su na održivo korištenje i zaštitu manje vidljivih ili nevidljivih arheoloških nalazišta kroz uvođenje inovativnih pristupa, alata i metoda koji podupiru kako prezentaciju tako i zaštitu arheološke baštine.

Ovaj heterogeni pristup očituje se i u raznolikosti takozvanih pilot nalazišta koja su karakterizirana različitim kulturama, okolinom, utjecajima i izazovima. Sva ova nalazišta sadrže jedinstvene nalaze, često od organskog materijala, koji pružaju svojevrstan uvid u prošlost i stoga su od međunarodnog značaja, kako za istraživanje, tako i za širu javnost – objašnjava Jiří Unger, član projektnog konzorcija koji je sa svojim suradnicima objavio članak „VirtualArch: Making Archaeological Heritage Visible“. 

Predmetna nalazišta podijeljena su u tri skupine: urbana područja, rudnici i podvodna nalazišta te se odnose na sljedeće: prapovijesne rudnike soli u Hallstattu (Austrija), visoravne u Utinu (Češka), srednjovjekovnu luku u Pucku (Poljska), srednjovjekovni grad Nitra (Slovačka), srednjovjekovne rudnike srebra u Dippoldiswaldeu u blizini Dresdena (Njemačka), prapovijesne sojenice u Nacionalnom parku Ljubljansko barje (Slovenija), srednjovjekovne rudnike u Civezzanu (Italija) te posljednju, no ne i manje važnu, potopljenu luku u Sukošanu nedaleko Zadra koja datira iz rimskog doba.

VirtualArch je kroz demonstrativne primjere triju arheoloških nalazišta: prapovijesnih rudnika soli u Hallstattu, srednjovjekovnih rudnika srebra u Dippoldiswaldeu te potopljene rimske luke u Sukošanu, pokazao na koji način se nove tehnologije mogu iskoristiti za oživljavanje i bolju prezentaciju vrijednih nedostupnih arheoloških nalazišta. 

Sukošan, Hrvatska

Nekadašnja rimska luka Barbir potopljeno je arheološko nalazište na dubini od oko 1 - 3,6 metara u Sukošanu nedaleko Zadra. Vidljive potopljene kamene strukture definirane su kao ostaci dvaju pristaništa i / ili lukobrana koji su zatvorili i osiguravali luku, a ostaci drevnog broda i brojni mali arheološki nalazi omogućili su datiranje luke Barbir preliminarno od 3. do 5. stoljeća. (Pešić, 2018) Premda je, unatoč neosporno velikoj kulturnoj i povijesnoj vrijednosti, luka godinama bila neotkrivena i nepoznata čak i lokalnom stanovništvu, projekt VirtualArch doprinio je njenoj vidljivosti. Više informacija o projektu i povezanoj mobilnoj aplikaciji pronađite ovdje!

Izvor: ZadarTopCity web stranica