Zlato i srebro Zadra

Relikvijar s kraja 7. i početka 8. stoljeća, relikvijari svetoga Aroncija iz 11. stoljeća, svetoga Jakova iz početka 12. stoljeća, srebrni relikvijari u obliku ruku optočeni dragim kamenjem s najstarijim primjerkom iz 12. stoljeća, kamena krstionica, dio ambona katedrale (povišeno mjesto, govornica, smješteno na spoju svetišta i broda crkve namijenjeno čitanju Biblije) i drugi kameni ulomci iz 12. i 13. stoljeća, gotičke skulpture ili slike velikog renesansnog majstora Vittorea Carpaccija i mletačkog majstora manirizma Palma Giovanea – sve se ovo može vidjeti u osam suvremenih dvorana na oko 1.200 kvadrata u sklopu benediktinskog samostana svete Marije u Zadru. 

Foto Stipe Surać

Ovo neprocjenjivo umjetničko i povijesno blago tijekom stoljeća sačuvale su sestre benediktinke, a neki iznimno vrijedni izlošci poput čipki, odnosno crkvenog tekstila vezanog zlatnim nitima, djelo su njihovih ruku. U građevnom sklopu crkve svete Marije, odnosno njezinog samostana iz 1066. godine, čiji su objekti tijekom Drugoga svjetskog rata bili oštećeni, formiran je 1972. godine reprezentativni postav – Stalna izložba crkvene umjetnosti (SICU), koja se drži jednom od najvrjednijih izložbi u Hrvatskoj, a uobičajeno se zove Zlato i srebro Zadra. Samo četiri godine kasnije prerasla je u stalni postav crkvene umjetnosti, no priča sa zadarskim zlatom i srebrom počela je dvadesetak godina ranije. 

Foto Filip Brala, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru

Veliki hrvatski književnik i enciklopedist Miroslav Krleža inicirao je izložbu još 1951. kada je u predgovoru monografije Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti napisao esej Zlato i srebro Zadra u kojemu veliča zadarsko zlato. Tekst je bio motiviran obranom slavenskog identiteta pred zapadnom Europom koja je ustrajno osporavala slavenski doprinos europskoj kulturi i umjetnosti, a Zadar je istaknut kao pojava treće jadranske komponente, slavenske, koja se razvijala u prostoru i vremenu latinsko-romejskih antagonizama, od legendarne paleoslavike do glagoljaške pučke književnosti. 

Foto Filip Brala, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru

Drugi Krležin esej Zadarski zlatari objavljen 1966. napisan je kao predgovor katalogu izložbe u Zagrebu, pa uz osvrt na stoljetna razaranja i tešku sudbinu grada, veliki književnik naglašava neprocjenjivu vrijednost blaga u zadarskom benediktinskom samostanu, posebno kulturnu historiju od hrvatskih vladara do anžuvinskog perioda, odnosno dinastije Anjou koja je vladala Sicilijom i Napuljskim Kraljevstvom te kasnije dala vladare Mađarske, Hrvatske i Poljske (11. – 14. stoljeće). Zadarsko zlatarstvo, primjećuje Krleža, nije moglo biti izolirano od ostalih krajeva današnje Hrvatske „jer su preko Senja i Zagreba do Budima i od Pečuja do Jajca i Bihaća, tekle povorke putnika stoljećima“. Slika tih zlatara ostala je pomalo magična i mistična, a zbirka zadarskog zlata i srebra svojevrsni bogat pregled umjetnosti koja je blistava, sjajna i slavna. Pozlaćena škrinja svetoga Šime sa svečevim čudima za hrvatskog književnika bila je ingeniozna panorama prizora iz života darovatelja, njihovih srodnika i suvremenika, a riječ je o ulasku kralja Mađarske i Hrvatske Ludovika Anžuvinca u Zadar 1358. Njegova supruga Elizabeta Kotromanić (Elizabeta od Bosne), poklonila je Zadru blistavi kovčeg svetoga Šime 1380., kojega je izradio milanski majstor Frane (Franciscus). U tom poslu pomagali su mu lokalni majstori Petar Blažev iz Rače, Stipan Pribičev, Mihovil Damjanov i Andrija Markov iz Zagreba, izrađujući u Zadru monumentalni spomenik srednjovjekovne zlatarske umjetnosti. Pored slavne škrinje još slavnijega proroka i pravednika, Krleža je bio fasciniran magičnim sjajem benediktinske mistike i relikvijarima u obliku ljudske ruke, a u galeriji prikazanih svetačkih likova i fiziognomija, još i ostvarenjima portretne umjetnosti. 

Foto Filip Brala, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru

Razvoj zadarskog zlatarstva prati se od narodnih hrvatskih vladara do kraljeva Mađarske i Hrvatske te Elizabete, kraljice Mađarske, odnosno od križića opatice Čike (sporne vjerodostojnosti) iz 7., odnosno 8. stoljeća do škrinje svetoga Šime iz 14. stoljeća. 

Foto Filip Brala, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru

SICU je službeno otvoren za posjetitelje 4. prosinca 1976. i jedna je od najvećih kolekcija po količini, umjetničkim kvalitetama i vrijednosti sakupljenih umjetnina u Hrvatskoj. Izložba je poredana kronološki, pa se u prizemlju benediktinskog samostana nalaze dvorane i stalni postav romaničke skulpture, dok je u jednoj od soba interijer poznate crkve svete Nediljice, srušene 1890. Na drugom katu nalaze se uzorci nakita ili umjetnički vezovi romaničkog i gotičkog doba te relikvijar za glavu svetoga Grgura iz 13. i 14. stoljeća i mramorna pozlaćena ikona Djevice iz crkve svetoga Šime, djelo romejske umjetnosti 13. stoljeća. Na trećem katu izložena su djela kasne gotike i renesanse, a među njima nalaze se i naslikane drvene skulpture raspeća Kristova i dvanaestorice apostola, rad drvorezbara Mattea Moronzonea i Ivana Petrova Korčulanina. Zbirka u SICU sadržava slikarske, drvorezbarske i zlatarske radove, kamene skulpture, relikvijare, pacifikale (liturgijski predmet što ga svećenik pruža vjernicima na poljubac), kanonske tablice, okove ikona, vez, crkveno ruho i čipke, pa je zapravo teško precizno odrediti golemu vrijednost i umjetnički doseg predmeta, ili ih samo nabrojati.