Zadarski barkajoli - nisi bio u Zadru, ako se nisi vozio barkom

Proljetni su jutarnji sati, more je mirno, sunce već lagano grije, a naš sugovornik Berto Gregov, zadarski barkajol, u idiličnom dvominutnom điru prevozi od Đige do Poluotoka naše sugrađane koji na ovaj način žele doći što prije do grada, bilo zbog posla, bilo zbog nekog drugog razloga.

- Ovo je najmirnije doba dana – otkriva nam Berto koji je barkajolom postao sa 18 godina, ali i  ranije uz oca, dugogodišnjeg barkajola. No, turistička sezona je na pomolu, a to je kaže nam Berto Gregov, najaktivnije doba godine za zadarske barkajole. Osim njega, svakog dana, po svim vremenskim uvjetima, ovu relaciju dugu 76 metara, povezuju i njegovi kolege Dino Gajić, Zvonko Gregov, Šime Gregov i Šime Begonja. Po potrebi, uskače im i Bertov otac.

I brojni drugi prije njih, pa i žene, barkom su spajali ove dvije točke jer tradicija zadarskih barkajola datira iz 14. stoljeća, dok neki tvrde da je barkajola otkad je i samog grada Zadra. Oni su jedan od simbola Zadra, čuvari tradicije i nedvojbeno važna turistička atrakcija. Ne kaže se bez razloga „nisi bio u Zadru, ako se nisi vozio barkom“.

Berto je barkajol postao 1993., najprije kao pripravnik, i malo-pomalo vrijeme je prolazilo i sad je već 29 godina dio ove tradicije, što je i iznimna čast jer se ovaj posao prenosio s oca na sina. Bertov otac je 1982. godine postao barkajol, a njegov tetak i „paš“ založili su se da bude barkajol, nakon što se vratio iz inozemstva.

- Meni je otac barkajol i vukao me za sobom u svim poslovima, „pa ćeš sad doći jednu uru na barku me zamijeniti“, govorio mi je, tako da sam već s 15 godina polagao za voditelja brodice da bih mogao njemu uskočiti. Bilo je to ratno vrijeme, druge barkajole u to vrijeme sve su podizali u vojsku. Ja sam imao 18 i nisam još bio za vojsku i onda su se dogovorili da im uskačem i pokrivam smjene, a bilo je dosta smjena i sati. I tako, malo pomalo, ja sam ostao u barkajolima – priča nam Berto.

Stoga ovaj tekst završavamo, a kako drukčije, nego stihovima iz pjesme Đanija Maršana „Barkajoli“:

„Rođeni su na pajolu, barka im je druga mati, 

Veslaju u svome bolu, cili život što ih prati, 

Pusti điri priko porta, puno sunca puno soli, 

To je tvrda ljudska šorta, to su naši barkajoli..."