Iz života dvije zadarske palače, 1 .dio

Krajem 19. stoljeća dvije manje okolne zgrade postale su državno vlasništvo (prethodno su bile u vlasništvu obitelji Berettini), pa su dodatno izmijenjeni zapadno pročelje palače s okolišem. Tada je bila donesena odluka da se zgrade sruše te da se zapadno pročelje oslobodi, a dobivena površina uredi kao vrt. Takva je Kneževa palača tijekom 20. stoljeća davala duh kulturnom životu Zadra kroz višestruke funkcije i uloge; kao gradska knjižnica, glazbeno-baletna škola i koncertna dvorana. U Kneževoj palači bio je također smješten i Radio Zadar, mješoviti pjevački zbor Petar Zoranić i djevojački zbor Juraj Baraković. 

Bila je još ranije palača kneza i providura, potom i gradsko vijeće, a sada će nakon deset godina radova na projektu Baštinskog muzeja zaživjeti kao Muzej 2 u povijesnom gradskom središtu sastavljen od Kneževe i Providurove palače. U Muzeju 2 smjestit će se svi odjeli Narodnog muzeja Zadar, pa će se ovim projektom dobiti nova dimenzija ustanove koja će djelovati po modernim muzejskim standardima. 

Nakon gotovo dvije tisuće godina kontinuiteta postojanja u raznim oblicima, stilovima i namjenama na istom mjestu, današnje Kneževa palača i Providurova palača time će napokon postati ono što su oduvijek na posve različite načine i u različitim epohama bili – pokretači kulturnog života na istočnom rubu zadarskog poluotoka.

Kneževu palaču u Zadru povijesni izvori dokumentiraju još u 13. stoljeću, no u njezinim su temeljima arheološkim istraživanjima otkriveni dijelovi zgrade iz rimskog i kasnoantičkog razdoblja, pa je evidentno kako je taj prostor bio je nastanjen i urbaniziran još od davne prošlosti. Prvi put se spominje u dokumentu iz 1288. pod nazivom Općinska palača, ali se deset godina ranije spominje i u spisu o iznajmljivanju stana za kneza, dok se 1283. završava gradnja stambene kuće za kneževe savjetnike. 

Novi spomen palače i njezine velike dvorane potječe iz dokumenata iz 14. i 15. stoljeća koji govore o sjednicama u palači te o njezinim popravcima. Nadalje se u povijesnim dokumentima iz 1352. prvi put spominje da se vijeće zadarske komune sastalo u dvorani Kneževe palače (sala comitatis). Iako se šest godina kasnije vijeće i dalje sastaje u spomenutoj dvorani, Kneževa palača tada se naziva Velika palača Zadra. 

Fotografija iz zbirke udruge Starinar u Zadru

Kneževa palača 1366. ustupljena je tadašnjem vojvodi Karlu Dračkom (tal. Carlo III di Napoli, eng. Charles III. of Naples), rođenom u mjestu Schiavonea (tal. Schiavone – Slaven) pokrajine Corigliano-Rossano (srednjovjekovni grč. naziv Ruskia hora) u Kalabriji, potomku napuljskog ogranka anžuvinske dinastije koji će od 1382. postati napuljski kralj te od 1385. i kralj Mađarske. Njegov sin Ladislav Napuljski (tal. Ladislao, eng. Ladislaus of Naples) upravo je u Zadru 1403. bio okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja. 

Karlo Drački u Mađarskim kronikama iz 1488. godine

Sljedeći spomen dokumenta potječe iz 1421. godine kojeg je sastavio kancelar Teodor de Prandino u kojemu se prvi put spominje smještaj i izgled palače. Prandino navodi kako palača graniči s crkvom svetoga Stjepana, sa sjeverne strane s javnom ulicom, na istoku i zapadu s kućama zadarskih uglednika, a s južne strane sa samostanom svetoga Platona. Palača je građena u kamenu, navodi se dalje u spisu, pokrivena je kupom kanalicom, a sadrži konobe, spremišta, kancelariju i dvije konjušnice. 

Osnovni podaci o bilježniku Teodoru de Prandinu govore da je bio sin Antuna Ferrarolija i da dolazi iz zaleđa Venecije, odnosno iz grada Vicenze. Bilježničku službu obavljao je carskom ovlašću, a u zadarskoj komuni obavljao je nekoliko različitih službi: kaptolskog pisara, općinskoga javnog bilježnika i bilježnika Velikoga sudbenog dvora zadarske komune. U Zadru se Prandino trajno nastanio te oženio kćer trgovca Tomana pokojnog Jurja. Tijekom svog boravka u Zadru Prandino se zajedno s uglednim zadarskim građanima povezao u gusto isprepletenu društvenu mrežu, a potpuni suživot s gradom očituje se u gradnji hospitala. Sačuvana je i njegova oporuka čiju je transkripciju objavila dr. sc. Branka Grbavac u Prilogu proučavanja životopisa zadarskog bilježnika Teodora de Prandina iz Vicenze. 

Njegov dolazak u Zadar koincidira s okončanjem građanskog rata i borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje između pristaša kralja Žigmunda Luksemburškog (njem. Sigismund von Luxemburg) i Ladislava Napuljskog, kada je za ugarsko-hrvatskog kralja bio okrunjen Ladislav Napuljski. 

Car Svetog Rimskog Carstva Žigmund Luksemburški u dobi od šezdeset i pet godina, rad Antonija di Puccio Pisana ili Pisanella

Izgledno je kako je po dolasku u zadarsku komunu prvo djelovao kao bilježnik Velikoga sudbenog dvora zadarske komune, odnosno kao bilježnik za građanske sporove. Na toj je dužnosti bio zamijenio bilježnika Vannesa Bernardovog iz Ferma, a pored dužnosti bilježnika za građanske sporove Teodor je od travnja 1407. nakratko preuzeo i posao notara Sudbenog dvora konzula i mora kada ga je zamijenio bilježnik Petar de Carbonis. Sačuvani Prandinov bilježnički registar broji šest svežnjeva, a pohranjen je u Državnom arhivu u Zadru.