Bog je stvorija Zemlju, Zadrani košarku, 1. dio

Grad u kojemu se košarka igra duge 92. godine – najduže u Hrvata – dočekao je nakon sušnih 13 godina novi naslov nacionalnog prvaka, odnosno deveti u povijesti kluba. U gradu u kojemu se navijači ponose transparentom Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku, odnosno Bog je stvorija Zemlju, Zadrani košarku – kako glasi originalni natpis na transparentu iz 1971. – napokon se odahnulo. Sve je ponovno sjelo na svoje mjesto.

Photo: Filip Brala

Bilo je to negdje krajem osamdesetih ili na samom početku devedesetih prošlog stoljeća kada je jedan američki play nakon utakmice s moćnom splitskom Jugoplastikom, tada trostrukim uzastopnim prvakom Europe, gledajući Tonija Kukoča u nevjerici zaključio: „He's playing like a brother“. Bio je to vrhunski kompliment za mršavog Splićanina koji će nedugo potom zaigrati u legendarnim Bullsima s Jordanom, Pippenom i Rodmanom te osvojiti tri NBA prstena, no priča o košarci na najvećoj razini nije počela sa slavnim splitskim košarkašem i odnedavno članom košarkaške Kuće slavnih u američkom Springfieldu. Godinama ranije Amerikance je zaludio jedan Zadranin, uz Kukoča i Dražena Petrovića najveći hrvatski, jugoslavenski i europski košarkaš svih vremena, kada je poput vodene bujice preplavio košarkaška korita na Brigham Young Universityju. Bio je to Krešimir Ćosić, čovjek kojemu su Los Angeles Lakersi još sedamdesetih ponudili ugovor i po kojemu dvorana na Višnjiku nosi ime.

Photo: Krešimir Ćosić

Ćosić je uz Giuseppea Giergiju bio je jedan od dva Zadranina koji su svojom košarkaškom genijalnošću osvojili srca zadarskih navijača i svih ljubitelja košarke širom svijeta. Upravo je u njihovo vrijeme u dvorani prvi put izvješen transparent Bog je stvorija Zemlju, Zadrani košarku. Pet naslova prvaka Jugoslavije koje su zajedno osvojili od 1965. do 1975. stvorilo je mit o zadarskoj košarci i zadarskoj školi košarke, jer je Jugoslavija u tom razdoblju osvojila naslov svjetskih prvaka i dva naslova prvaka Europe. Nakon Amerike, najbolja košarka na svijetu igrala se u Jugoslaviji, a posebno na parketu legendarne zadarske košarkaške dvorane u Jazinama gdje su dominirali Pino Giergia i Ćosić. Veliki srpski košarkaš i kasnije trener Zoran Moka Slavnić, jedan od tvoraca KK Šibenke i olimpijski pobjednik iz 1980., jednom je kazao: „Gledati Pina Giergiju bilo je veliko zadovoljstvo. Za nas mlađe igrače on je bio nešto poput Maradone“. Sam Giergia također je jednom plastično opisao kako je igrao: „Kao Allen Iverson. Samo bolje“. U Jazinama je cijelo jedno desetljeće bio showtime. 

Photo: Krešimir Ćosić, KK Zadar

No put do stvaranja mitske slike zadarske košarke bio je dug i trnovit. Godine 1929. skupina zadarskih studenata u Italiji u vrijeme božićnih blagdana odigrala je prvu javnu košarkašku utakmicu u Zadru, što je predstavljao početak košarke u Hrvata, iako su talijanski vojnici u vrijeme okupacije Zadra već bili donijeli košarkašku loptu i pravila igre. U početnoj fazi razvoja košarkaškog sporta u Zadru sve je više-manje bilo prilično neorganizirano s nekolicinom entuzijasta koji su odmah prihvatili novi sport, ali je zahvaljujući njihovoj upornosti 1. listopada 1930. napokon bila osnovana službena košarkaška organizacija. Iako su se s dosta uspjeha u to vrijeme utakmice igrale na betonskim igralištima na otvorenomu, pravi uzlet košarkaškog sporta uslijedit će u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

Sjeme je ipak bilo posijano, a na prvu poslijeratnu generaciju zadarskih igrača prenijeli su ga Tullio Rochlitzer, Berto Nadoveza, Enzo Sovitti i Izidor Iži Maršan koji se drži utemeljiteljem moderne zadarske košarke koju je počeo igrati 1937. u zadarskoj momčadi Borgo Erizzo (Arbanasi), da bi se dvije godine kasnije preselio u talijanski Bolzano gdje je završio Vojnu akademiju. U Zadru se Maršan bavio plivanjem i atletikom, a košarku je igrao za svoje Arbanase u ligi na prvenstvu šest lokalnih momčadi. U Zadar se kao školovani oficir vratio 1943. kada je ranjen u jednom od brojnih bombardiranja Zadra, pa se oporavljao kod djeda i bake izvan grada. Godine 1944. pridružio se jugoslavenskim partizanima s kojima je sudjelovao u borbama u Mostaru, Kninu, Dalmaciji i Lici. Bio je među osloboditeljima Rijeke u koju je ušao 3. svibnja s partizanima, a u Zadar se vratio krajem 1945. Ponovno je potaknuo košarkašku aktivnost 1946., ustrojio je omladinsku školu i u dresu svoga Zadra osvojio drugo mjesto na Prvenstvu Jugoslavije. Nakon dvije sezone, kao najkompletnija košarkaška ličnost, bio je imenovan trenerom, igračem i kapetanom momčadi. Za Zadar je igrao sedam sezona do 1953. kada je sa bratom i skupinom drugih igrača nakon utakmice u Beču napustio Jugoslaviju i otišao u talijanski Bolzano. Karijeru je nastavio u momčadi Pallacanestro Pavia jer je tamo već igrao i u jednoj tvornici radio njegov stariji suigrač iz Zadra Tullio Rochlitzer. Maršan je još igrao za Cantu Basketball da bi se od kraja 1950-ih skrasio u Australiji. Umro je u svom Zadru prije pet godina u 91. godini života, a bio je jedan od sportskih idola prvog velikog zadarskog igrača i velikana europske i svjetske košarke – Giuseppea Giergije.

Photo: Pino Giergia, KK Zadar

Pojava Pina Giergije označava početak stvaranja velikog Zadra, prvaka Jugoslavije i epicentra košarkaškog pokreta koji se 1960-ih bio počeo događati na košarkaškim parketima širom bivše Jugoslavije. Konkurencija je bila strašna: nepobjediva Crvena Zvezda koja je osvojila prvih deset titula prvaka s brojnim reprezentativcima, za nijansu slabiji OKK Beograd, potom zagrebačka Lokomotiva kao preteča slavne Cibone s Draženom Petrovićem te ljubljanska Olimpija s velikim Ivom Danueom. No to su bili samo početni izazovi, jer su se kroz šezdesete i tijekom sedamdesetih pojavile nove velike momčadi – Jugoplastika, beogradski Partizan i sarajevska Bosna s rosterima iz kojih su kao iz rukava ispadali svjetski i europski prvaci te olimpijski pobjednici. Zadar je u takvoj konkurenciji tijekom deset godina osvojio pet naslova, najviše od svih.