Burna prošlost zadarskog zelenog otoka, 2. dio

U veoma dobrom stanju također je i cisterna podignuta 1659. Ima bunarsku krunu s krilatim lavom. Tijekom stoljeća u brojnim većim i manjim zahvatima utvrda Forte dobila je podzemni dio, odnosno niz povezanih hodnika dužinom cijeloga oboda. Sam perivoj nastao je 1888. zahvaljujući namjesniku Karlu Dragutinu Blažekoviću. Nakon umirovljenja preselio se u Celovec gdje je 1893. umro. Današnji izgled i sadržaj perivoja značajnim su dijelom postojeći još iz njegovog vremena, a postupni zahvati doveli su do otvaranja sjevernih vrata, izgradnje maloga ribnjaka te do postavljanja Blažekovićeve biste uklonjene u doba talijanske okupacije. U Drugom svjetskom ratu bilo je još nekih zahvata, ali je perivoj u dobroj mjeri sačuvan, dok je poslije rata u jugoslavenskom socijalističkom periodu (perivoj je 1968. uvršten u kategoriju spomenik vrtne arhitekture) i pogotovo nakon osamostaljenja Republike Hrvatske veoma kvalitetno održavan. 

Perivojem Vladimira Nazora počinje zadarski stari grad na poluotoku. Fotografija: Velid Jakupović Gricko

O prvobitnom podizanju perivoja svjedoči kamena ploča na kojoj je zabilježeno kako su Perivoj podigle carske i kraljevske trupe (…), a ta je ploča izvorno bila postavljena u dnu polukružnog ograđenog prostora što je vidljivo na sačuvanom nacrtu. Još jedno spomen obilježje nalazilo se na dnu aleje u južnom dijelu perivoja. U perivoju su tako uređene staze obrubljene kamenom pješčenjakom i veprinom, postavljene su klupe i rasvjeta. U doba talijanske vlasti, neposredno pred Drugi svjetski rat, kroz utvrdu je probijen kolni prilaz vojarni tako da je južni dio perivoja ostao odsječen. Unatoč znatnim oštećenjima od bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, perivoj je ostao sačuvan do danas u nepromijenjenoj veličini zahvaljujući položaju na utvrdi. Danas nosi naziv Perivoj Vladimira Nazora, po još jednoj znamenitoj ličnosti iz vremena Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ.

Pjesnik i sudionik Drugog svjetskog rata Vladimir Nazor u Splitu 1944. godine 

Hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj Vladimir Nazor rođen je 1976. u mjestu Postira na otoku Braču, a tijekom pedeset godina karijere pisao je pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike. Pučku školu završio je na otoku Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu, diplomirao 1902. godine nakon čega je predavao na hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Od 1931. živio je u Zagrebu gdje je umirovljen dvije godine kasnije kao upravitelj dječjeg doma. Prvo djelo bilo mu je Slavenske legende iz 1900. te Knjiga o hrvatskim kraljevima koju je objavio 1904. u Zadru. Četiri godine kasnije objavio je Velog Jožu, djelo po kojemu će se prepoznati njegova proza iako je sam Nazor kultnog Jožu držao neuspjelim djelom. Nazor je poznat i po još jednom klasiku Medvjedu Brundu.  

Hrvatske kraljeve Nazor je pisao i objavio u Zadru

S pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem 1942. preko Kupe pjesnik i pisac Vladimir Nazor odlazi u partizane o čemu je izvijestio čak i Radio London.  U ratu je Nazor bio predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Bio je akademik HAZU (dopisni član od 1919., redoviti od 1940. te potvrđeni od 1947. godine). Umro je u Zagrebu, 19. lipnja 1949. godine te je pokopan na groblju Mirogoj.