Raskošno zadarsko vjenčanje iz 15. stoljeća

Prolazeći gradovima na Jadranskom moru od Venecije na sjeveru, potom Poreča, Šibenika, Hvara, Korčule i Dubrovnika, do Irakliona na Kreti, otoka Rodosa te na kraju Jeruzalema u Svetoj zemlji – na samom raskrižju putova od Sredozemnog mora i Tel Aviva prema Mrtvom moru i Jerihonu – njemački je putopisac ilustrirao i opisao sve gradove u kojima je boravio. 

Zadar je, kako kaže Grünenberg, „prilično velik, privlačan grad s izvrsnim utvrđenjima“. Bilo je to 1486. godine, približno osam desetljeća od prodaje Zadra Veneciji i dinastičkih prava kralja Ladislava Napuljskog (Ladislao I di Napoli) na Dalmaciju za 100.000 dukata. Zadar je u tom vremenu i dalje administrativno središte Dalmacije, ali pod vlašću Mletačke Republike koja se postepeno proširila nad cjelokupnim dalmatinskim prostorom, osim na područje Dubrovačke Republike. 

Konrad Grünenberg: Opis putovanja od Konstanze do Jeruzalema, Cod. St. Peter pap. 32

Unatoč gušenju, progonima i pljenidbi imovine zadarskom plemstvu koje se protivilo Mlecima, na Konradovim ilustracijama vidimo moćan grad, a u njegovim opisima vrlo bogato domicilno slavensko stanovništvo. Tako je u opsežnom opisu boravka u Zadru njemački ilustrator i pisac s punom pažnjom zabilježio jednu spektakularnu svadbenu povorku, koja otkriva do danas žive i raskošne običaje Slavena. Konrad piše: „Nadalje smo vidjeli u Zadru svadbenu povorku. Ženske su nosile svakojake urese od vrpce i odjeće. Mladenka je imala na glavi krasnu zlatnu krunu s dragim kamenjem, a povrh nje vjenčić. Kad je stigla do kraja jedne uličice, na mjestu gdje počinje druga, zaustavila se i poklonila mnoštvu koje je promatralo povorku. Tada su mladu iz okolnih kuća počeli obasipati žitom, zobi, pirom, ječmom i svakojakim zrnom. To se ponavljalo u svim ulicama do crkve, kao i na povratku iz crkve. Raspitasmo se kod naše gazdarice za smisao tog posipanja i bacanja žita, i što to znači; a ona nam reče da se to čini zato da donese sreću mladenku i njezinu budućem porodu, i to u tolikoj mjeri da im nikada ne uzmanjka žita, već naprotiv, da uvijek imadu svega u izobilju. Nezasitni u želji da vidimo sve te čudne strane običaje, iskoristismo priliku da se priključimo povorci. Kad smo došli u crkvu, prisustvovali smo misi koje je bila složena po slavenskom obredu. Način na koji je svećenik obavljao Božju službu, njegove geste i pokreti, bili su vrlo neobični, a to se odnosilo i na pastvu. Prije sakramenta žrtve, okrenu se svećenik prema puku držeći križ, te su svi muškarci došli da križ poljube. Zatim je uzeo u ruku jednu pločicu s likom Naše Gospe, pa su sve ženske došle da je poljube. Svatko u crkvi držao je u rukama goruću svijeću, sve dok se misa nije završila.“

Celestin Medović: Krunidba Ladislava Napuljskog 1403., koji je kasnije prodao Zadar Mletačkoj Republici

Pisac ovih redova Grünenberg bio je stanovnik Konstanza koji se najviše bavio heraldikom, pa je osim po ilustriranom putopisu poznat i kao autor kronike koja sadrži grbove (Österreichische Wapperchronik) iz 1483. godine. Grünenberg se u dokumentima prvi put spominje 1441. kao sudac i crkveni arhitekt. Do 1465. bio je u službi Fridrika III. (Friedrich III), cara Svetog Rimskog Carstva, austrijskog nadvojvode i njemačkog kralja iz dinastije Habsburg. Najkasnije je 1486. Grünenberg stekao status Rittera (viteza), dok je u Jeruzalemu najvjerojatnije postao vitez Svetoga Groba u Jeruzalemu. Bio je i član aragonskog viteškog reda Orden de la Jarra de la Salutación (Red staklenke pozdrava) i austrijskog Reda svetoga Jurja. Rad na ilustriranom putopisu počeo je putovanjem koje je počelo 22. travnja 1486. u Konstanzi i potrajalo je ukupno 33 tjedna, a u rodni grad vratio se u prosincu iste godine. 

Grünenbergov tekst o Zadru i ilustracija razorenog grada

Iz Konstanza je prema Veneciji krenuo preko Rheinecka i Sterzinga u Tirolu, a 31. svibnja galijom je plovio iz Venecije te tijekom puta posjetio Poreč, Zadar, Šibenik, grad Hvar (tada Lesina), grad Korčulu, Dubrovnik (tada Ragusa), Krf, Methoni (tada Modon) u Moreji (Peloponez), Iraklion (tada Kandija) na Kreti, Rodos, Famagustu na Cipru te Jafu (hebrejski Yafo, danas pripojen Tel Avivu) u koju stiže 24. srpnja. Putujući dalje na magarcu posjetio je Lod (Lida, Lydda), Ramlu, Emaus (Imwas), Jeruzalem i Betlehem. U Jafi je ponovno bio 1. rujna kada je uzeo brod za Veneciju u koju se vratio 16. studenoga. Povratkom u Konstanz početkom prosinca 1486., ubrzo je dovršio dva najranija rukopisa o hodočašću. Rukopisi iz 1487. smatraju se autogramima; stariji se čuva u državnoj knjižnici (Badische Landesbibliothek) u Karlsruheu kao Cod. St. Peter pap. 32, dok se drugi i detaljniji čuva u Istraživačkom centru Gotha Sveučilišta u Erfurtu. Oba kodeksa sadrže crteže u boji, pa iako se čini da je neke crteže u karlsruheskom kodeksu izradio sam Grünenberg, kodeks iz centra Gotha ilustriran je nešto većim crtežima koji kombiniraju značajke crteža iz Karlsruhea sa značajkama posuđenim iz djela nizozemskog drvoresca, umjetnika i izdavača Erharda Reuwicha, također hodočasnika u Svetoj zemlji. Općenito je rukopis iz Karlsruhea protumačen kao Grünenbergova privatna kopija, dok je onaj iz Gotha sa složenijim tekstom i detaljnijim crtežima, protumačen kao prezentacijska kopija posvećena nekoj važnoj ličnosti.